arijana saracevic helac, mentor, masterclass, the tinka show, tinka milinovic

We’re a group of energetic young people who believe in creating our own opportunities and living life on our own terms as we reach for our dreams. But it’s not easy being a young person in Bosnia and Herzegovina. Although we’re brave and resourceful, we still have a lot of questions about life for which we have no answers. Unfortunately when we seek advice from grown-ups around us, we’re often ignored or even silenced. This is a common scenario which makes us feel like adults don’t want to mentor us. We often feel disconnected and don’t know who to turn to for guidance.
In this special Mentor Masterclass series, under the mentorship of media personality, creator and executive producer of TV show “The Tinka Show: No Offense” – Tinka Milinovic guides us as we welcome a series of smart, savvy, successful guests who answer our questions about career, life, love, and more. Please join us as we get to the heart of what matters most when creating a meaningful, impactful life, and as we ultimately build a better future for us all.

Mi smo tim mladih ljudi koji ne čekaju da im neko ponudi šansu, već sami kreiramo prilike za bolje sutra. Svjesni smo činjenice da mladim ljudima u Bosni i Hercegovini nije lako. Mnogo je pitanja na koja nemamo odgovor. Od malih nogu nas ušutkavaju i ne dozvoljavaju nam da pitamo ono što nas zanima. Česta je situacija da i ako smognemo hrabrosti da pitamo, da tražimo odgovore, ne znamo kome da se obratimo. U serijalu Mentor Masterclass, u sklopu projekta „The Tinka Show: Bez Uvrede“, pod mentorstvom Tinke Milinović, ugostićemo mnoge uvažene, pametne i obrazovane ljude, koji su spremni odgovoriti na sva naša pitanja.

Prva koja se rado odazvala našem pozivu je dugogodišnja novinarka Arijana Saračević-Helać, koja ima veoma bogatu i interesantnu karijeru. Ona je žena koja je proživjela sve o čemu jedan mladi novinar sanja. Bila je prvi civil koji je dobio nagradu za hrabrost- Zlatni ljiljan, te je 1993. godine dobila Svjetsku nagradu za hrabrost kao ratna reporterka. Kao žena u novinarstvu, Arijana se susrela sa mnogobrojnim izazovima, te je rado svoja iskustva i svoje savjete podijelila s nama. 

Q (Nijaza): Dobar dan, hvala vam što ste se odazvali našem pozivu. Kako se postaviti u situaciji kada se starije kolege ophode prema nama na loš način samo zato što smo žene i što smo početnici, kao da to sami nikad nisu bili? Osobno sam bila u situaciji da me je sagovornik prilikom intervjua, samo zato što sam mlada i što sam žena pitao: „Zar ćeš me ti intervjuisati?“

A (Arijana): Ja mislim da je krivica do vas. Od malih nogu radimo na svom samopouzdanju. Kada se odlučimo za ovu profesiju kojom ćemo se baviti u budućnosti, trebamo razmisliti imamo li samopouzdanje ili nemamo, ako ga nemamo onda nemamo šta tražiti u novinarstvu. Vaše pravo je da pitate, a obaveza starijih sagovornika je da odgovore na vaša pitanja. Ako bi mi sagovornik rekao „Žena da me pita?“, ja bih se odlučila u tom trenutku za nekoga drugog i on ne bi bio moj sagovornik. Razumijete šta hoću da vam kažem? Vrlo je bitno da smo samosvjesni, da smo samopouzdani, da idemo raditi naše priče s određenim ciljem i da znamo unaprijed šta želimo. Nikada ne idemo raditi priče nepripremljeni. Prije svakog polaska na teren, prije svakog pisanja priče, mi moramo imati svoj tačno određen cilj i znati šta želimo. Nema improvizacije. Novinar prije svega mora imati integritet u svakom smislu te riječi. Da je siguran, da zna šta hoće, šta želi postići, koja je njegova publika i ko nisu njegovi sagovornici.

Q (Edna): Da li ste se nekad našli u situaciji da se vaše mišljenje ignoriše ili vaš stav ne uzima u obzir samo zato što ste žena ili da neko kaže „Ma ona je sigurno u PMS-u“ i kako odreagovati u takvoj situaciji?

A (Arijana): Ja sam radila cijeli život sa muškarcima, u muškim redakcijama i jako često sam to doživjela. Ignorišete. To je stvar njihovog odgoja i neuvažavanja kolegice. Znate kad im se suprotstavite argumentima, žena je uvijek ili u PMS-u ili joj fali seks. To su dvije karakteristike muških kolega. Nikad mi nisu to rekli direktno, to su bile priče iza mojih leđa koje su došle do mene i to ćete svi doživljavati. To je stvar kućnog odgoja, ja se iskreno nadam da moji sinovi to nikad neće reći svojim kolegicama.

Q (Amina): Kako je bilo kao žena izvještavati u ratu sa ulica, kakva je bila vaša pozicija u novinarskom svijetu tad i da li se do sad nešto promijenilo?

A (Arijana): U principu ja ne volim nikakve podjele poslova na muške i ženske, ali žena novinar je tri puta teže biti nego muški kolega. Nažalost to je tako i danas. To je stvar mentaliteta. Mislim da su žene više obrazovane, više rade na sebi i hrabrije su, tako je u prirodi. Vjerovatno u nekoj muškoj kolegijalnoj podsvijesti to ne može da se poravna. Ovaj posao treba zaista voljeti. Kad se voli onda se sve može. Znate kad dođete u svojoj karijeri u situaciju kad kažete: „Ma što ovo meni treba, pa zašto će mi, idem vani, imat ću bolje uslove života, bolje uslove rada“. Novinarstvo je profesija koja je ljubav, stvarno jeste i mislim da je jedina profesija u kojoj motiv nije novac. Ima nas i ovakvih i onakvih. Ako svoj posao od početka volite, onda jednostavno nikad ne odustajete. Ja nisam birala da budem ratni reporter, to je bio takav sticaj okolnosti i slušala sam svoju savjest, imala sam moralnu obavezu da budem to što jesam. Da je blo lako, nije bilo lako. Najteže što se može desiti u životu jednog čovjeka je rat. Ponekad je bilo zaista kritičnih situacija. Ni s današnjeg aspekta nemam odgovor kako sam ostala živa, gdje sam sve bila. Ali jednostavno kažu da sreća prati hrabre.

Q (Elma): Jedna uvažena ličnost vas je nazvala muškarcem godine, drugi su vam dodijelili svjetsku nagradu za hrabrost, a za mene ste jedna lafčina veća od određenih političara. Kako ste uspjeli ostati tako srdačna, hrabra, istrajna žena, jer svi znamo da imati i ne poljuljati svoj stav, u društvu poput našeg, kao dostojanstvena žena i nije baš lako?

A (Arijana): Nije lako, ali ja zaista vjerujem u svoj pošteni posao. Puno sam naučila iz sopstvenih grešaka koje sam radila u novinarstvu. I neka su se dešavale. Moja savjest je moj najveći kritičar. Ja radim svoj posao koji ništa nije vrjedniji u odnosu na neke druge poslove, s tim da smo mi, pogotovo televizijski novinari, izloženi užasnom sudu javnosti. Danas postoje društvene mreže koje svakome daju mogućnost da vas kritikuje, to je dobro. Kada sam ja počinjala da radim ovaj posao, daju vam tefter i olovku, sjednete na tramvaj i idete da se upoznate sa sagovornikom, da razgovarate s njim, pa se vratite. Tu su bili i drugi formati tehnike, koji su oduzimali mnogo više vremana. Danas je lijepo. Sve je nekako ubrzano i ono McLuhan-ovo „Svijet je globalno selo“ je na djelu. Mi istog momenta znamo šta se dešava, kao i naše kolege u Americi. Ali mislim da se polako gubi ta ljudskost u novinarstvu. Novinar mora biti jako osjećajan. Neke definicije i knjige kažu da u novinarstvu ne smije postojati empatija, da se ne smiju vidjeti emocije. Ja mislim da to nije tačno. Mi radimo u interesu naše zajednice, u interesu boljeg društva, bez obzira koliko to bilo teško. Na nama je da pokušamo naše gledatelje i čitatelje natjerati da kritički misle. Kad vi znate svoj motiv onda to zaista nije teško.

Q (Edna): Da li ste se ikada našli u situaciji da vašem nadređenom u nekom trenutku zalutaju ruke i nađu se na vama, bez vašeg dopuštenja? Kako se postaviti u takvoj situaciji?

A (Arijana): Ja sam to riješila prvi dan kad sam počela raditi. Prvi dan kad sam došla na televiziju dvojica uvaženih kolega imali su neku priču, gdje sam se ja okrenula i rekla: „Jel vi to meni govorite?“, rekao je: „Da“. U tom trenutku je dobio jedan šamar. Pravi šamar. I nisam više nikada imala taj problem. Oni su tada bili uvažene televizijske zvijezde, a ja sam bila novinar početnik. A što se tiče mojih kolega naravno da je bilo suza. Svašta su šefovi radili, pogotovo na početku moje karijere, ali na kraju shvatite da je sve to trebalo biti tako. Učila sam iz nekih svojih grešaka. Morala sam ozbiljnije i odgovornije shvatiti svoj posao. Znate u vašim godinama, kad ujutru imate snimanje, ne možete ostati u kafiću do dva sata, nego morate ići spavati da bi ujutru imali dobru priču i stigli na vrijeme na snimanje.

Q (Tinka): U trenutku kad procijenimo da je neko zaslužio šamar, treba li zaista odreagovati tako agresivno, da ne bismo izazvali još veće probleme?

A (Arijana): To je prvi i jedini put u mom životu da sam nekom opalila šamar. To je jednostavno bila stvar moje procjene u toj situaciji. Nisam ništa rekla, a njegova reakcija je bio šok. Tad je bila jugoslovenska radio televizija JRT, on zvijezda, poznat, uticajan kolega i zaista je bio šok. Bilo mi je sasvim svejedno hoću li dobiti otkaz.

Želim da vam kažem koliko je važno da čitamo. Koliko literatura utiče na karakter dok smo mladi. Kad sam bila djevojčica i imala 13 godina izašla je poznata knjiga „Mi djeca s kolodvora ZOO“ i moja mama je donijela tu knjigu iz Zagreba. Ja sam bila vršnjakinja glavne junakinje koja je isto imala 13 godina i bila je teška narkomanka. Ja sam pročitala tu knjigu u dahu i bila sam prestravljena da takvo nešto postoji, a knjiga je napisana po istinitoj priči. Tad sam već znala da nikad u životu neću probati drogu, jer je ta droga zlo. Kao mala moje komšinice su bile starije od mene i tada je bilo popularno da se ide u biblioteku i da se razmjenjuju knjige. Ja sam s njima krenula i upisala se u biblioteku. Tada je bila popularna „Gimnazijalka“ od Antona Ingolič-a. Ja sam bila drugi razred, ali ja sam tu lektiru uzela da čitam i doživjela šok. Do tad sam vjerovala da djecu na svijet donose rode. Onda sam shvatila da se djeca rađaju kad muško i žensko ostanu goli. To sam naučila iz te knjige, a imala sam 9 godina. Tad sam shvatila da zaista moramo voditi računa o svom tijelu. Naše tijelo je jako skupo. To su neke stvari koje u vašem odrastanju utiču na vaš karakter i formiranje stavova koji će vam u novinarstvu puno pomoći, ako se odlučite za ovu profesiju. To su simbolični primjeri koji su uticali na moje samopouzdanje, na moju snagu da odolim nekim ružnim stvarima.

Q (Katarina): Kako se ponašati prema ljudima koji su stariji od vas, a upravo ste vi njima nadređeni?

A (Arijana): Bila sam u takvoj situaciji i bilo mi je jako teško. To je bilo 1996. godine, tada sam imala tridesetak godina i tada je u mojoj redakciji bilo desetak ljudi koji su bili još iz one prijeratne televizije Sarajevo. Oni su bili veoma cijenjeni u ovoj profesiji u to vrijeme, pa je došao rat i malo su se povukli. Kad je prošao rat htjeli su se vratiti na svoju poziciju koju su imali 10 godina ranije. Znate novinarstvo je profesija u kojoj vi konstantno morate raditi na sebi, pratiti nove tehnologije, vijesti se drugačije moraju pisati i percipirati. Tada nismo imali vremena, bilo je jako puno vijesti i nismo bili u situaciji da odlučujemo, jednostavno smo bili bombardovani informacijama. To je bio jako težak period jer nisam željela da te kolege na neki način potcjenjujem, ali došla je mlada generacija koja je željna rada, koja je bila sa savremenim tehnologijama na „Ti“, dok su stariji bili na „Vi“. I prosto je priroda učinila svoje, da oni odu dalje i nađu svoje mjesto. Niko od nas nije nezamjenjiv, bez svakog se može. Zaista treba davati šansu mladim ljudima.

Q (Haruna): U današnjem vremenu koje prijeti da poruši sve temeljne vrijednosti, koje su to najvažnije lekcije koje mi kao mladi trebamo da znamo i šta najčešće savjetujete svoga sina?

A (Arijana): Ja imam dva sina. Jedan je u novinarstvu, kao student. Kakva će biti njegova budućnost ne znam, on sam mora da se izbori za svoju budućnost i za svoje mjesto u društvu. Najbitnije je biti dobar i empatičan čovjek, pogotovo da bi radili ovaj posao, vi ne smijete biti samo svoji. Morate biti samosvjesni, ali nikako samo svoji. Moji sinovi su pošteni, plemeniti i empatični momci. U okruženju u kakvom danas živimo to je na njihovu štetu. Ali treba se boriti lijepim ponašanjem protiv zlih ljudi.

Q (Tinka): Da li se slažete da će vas prepoznati ljudi koji imaju iste stavove kao vi? I da li to znači da ne možeš prepoznati u drugome ono što nemaš u sebi?

A (Arijana): Upravo je tako. Mislim da se slični ljudi prepoznaju. Možemo se jednom sresti u životu i drugi put kad se sretnemo da budemo najbolje prijateljice, jer nemamo nikakav interes jedna od druge, radimo to srcem. Život je previše kratak da bi ga potrošili na ružne stvari, a nažalost to radimo. Trebamo se baviti nama i truditi se biti bolji i raditi na sebi da ispravimo neke svoje greške. Jednostavno vjerovati u sebe. Grozno je što mladi odlaze jer ne mogu naći posao. Kad sam nakon rata odlučila da moja djeca rastu u Bosni i Hercegovini, sa suprugom sam preuzela odgovornost da budemo porodica koja će svoju djecu odgajati u jednoj zdravoj sredini, u državi gdje će se poštovati zakoni jednako za sve. Danas od toga nema ništa, ali mislim da je na vašoj generaciji obaveza, jer moja generacija ništa nije uradila. Moja generacija je odbranila Bosnu i Hercegovinu, a na vama je da gradite novu, poštenu Bosnu i Hercegovinu.

Q (Neir): Šta smatrate vrhuncem svoje karijere kao novinarka i da li ste nekad razmišljali da napišete knjigu ili snimite film o svom životu?

A (Arijana): Mislim da je nepristojno da ja pišem sama o sebi knjigu. O meni se sve zna i nekako mi je nepristojno da ja sjednem i napišem knjigu o sebi. Ja sam novinarka koja je bukvalno doživjela sve. Pravila sam intervju sa Depp-om kao mlada novinarka za našu televiziju Sarajevo prije rata. Pravila sam tada intervju sa jednom Cicciolina-om. Došao je rat, dobila sam tu svjetsku nagradu, vratila se u Sarajevo, hodala po prvim linijama. Kasnije sam se bavila istraživačkim novinarstvom i otkrivala kriminalce. Bilo je lijepo kad se taj kriminalac nađe iza rešetaka, ali je sve to imalo svoju cijenu. Danas radim dokumentarne filmove i mislim da ostavljam nešto što je živo i za 100 godina, da ljudi trebaju da znaju ko je nekad bio neko i da od nas nije svijet počeo. Jako je bogata karijera iza mene, nisam ni svjesna koliko je bogata i koliko je zanimljiva. Ganjanje ratnih zločinaca, pa hapšenje, sve sam to ispratila. Uradila sam sve ono što jedan mladi novinar sanja i što misli da mu se ne može desiti i upravo to hoću da vam kažem. Sve što želite možete. I ako želite da vam se nešto desi, desit će se. Čak sam doživjela i državni udar u Turskoj prije dvije godine, nije me ni to mimoišlo. To jednastavno tako prati moju karijeru. Ne bih nikad radila film o sebi, nema potrebe da ga radim. Svoju energiju želim da usmjerim u nekom drugom smjeru. Radim svoje dokumentarne filmove o drugim ljudima.

Q (Tinka): Kad kažete sve što želite možete, na šta konkretno mislite?

A (Arijana): Ovdje je opravdanje za sve kako nema novca da se nešto uradi. Ne smije nam biti opravdanje da nema novca. Isto tako ne smije nam biti opravdanje da mi radimo u jednoj maloj, zapuštenoj Bosni i Hercegovini. Uopšte me ne zanima, ja želim da moja priča ima kvalitet jednog BBC-ja. I to je to. Pitajte starije kolege: „Kako mogu to da nađem?“ Dok istražujete za svoju priču pitajte svoje starije kolege: „Kako moja priča da bude bolja?“ Uvijek ima neko ko će vam pomoći. Ako neko kaže: „Bježi, zamaraš me“, taj kolega i nije pravi novinar. Na nama je dužnost da odgajamo mlade generacije i da ih usmjeravamo da rade svoj posao kako treba.

Q (Tinka): Koju rečenicu mogu iskoristiti kad dođu u situaciju da im neko ne želi pomoći? Koja bi rečenica bila ona na koju bi svako bio osjetljiv?

A (Arijana): Na Federalnoj televiziji ima puno mladih kolega koji dolaze, koji rade povremeno ili su spoljni saradnici, volonteri. Nekako imam osjećaj da je njih strah da mi priđu, da me pitaju. Neki od njih ne znaju da ja tu radim 30 godina. Bio je jedan kolega, nedavno je otišao na TV1, koji je to prepoznao i dolazio je iz informativnog programa svaki dan u dokumentarni program da razgovara sa mnom. Za dva mjeseca je počelo da se primjećuje da zaista izlazi iz neke kolotečine sa svojim pričama. Sad je dobio stalni ugovor i prešao na TV1.

 Uvijek se prepozna s kim vi možete komunicirati. Sjećam se svojih početaka. Ja nisam željela da radim u unutrašnjoj politici, željela sam da se bavim kulturom. Došla sam u tu unutrašnju politiku gdje su svi bili novinarski vukovi i morala sam da uradim priču da su ponovo poskupjele poštanske usluge. Znate jedan televizijski prilog je jako teško napraviti u minuti. Napraviti priču čini se jednostavno, ali nije. Puno je lakše napisati karticu teksta nego napraviti jedan televizijski prilog, ali naučite kako to ide, peče se zanat. Najmanje 15 godina treba da se ispeče naš zanat, da bi imali taj neki svoj integritet. Ako ste u stanju da učite i radite 15 godina da bi sutra imali jednu uspješnu i zdravu karijeru, tu sam za vas i u svako doba me možete kontaktirati.

Q (Mevla): Da li ste ikada došli u situaciju da vam je bilo toliko teško i mukotrpno što ste novinarka i da biste najradije okrenuli novu stranicu u životu i krenuli nekom novom stazom, u neke nove izazove, stvarati neke nove ideje, a ostaviti novinarstvo iza sebe i nikad više ne krenuti tim putem?

A (Arijana): Kažu da novinar treba otići u trenutku kad mu je najslađe, kad mu je najbolja karijera. Bezbroj puta sam razmišljala o tome, ali svaki put sam sebi rekla da neću, da ću istrajati u tome i oduprijeti se onome što me tjera. Uspjela sam se oduprijeti snagom volje. Rekla sam sebi ovo je sad i nećeš više nikad. Ovaj posao se zaista mora voljeti. Zaboravim za 24 sata da sam htjela napustiti i posao i profesiju i mislim o nekoj novoj avanturi.

Q (Alisa): S obzirom na vaše iskustvo i to što ste prošli, šta vam je davalo snagu sve vrijeme, šta je to što vas je tjeralo da idete dalje? Da li ste imali nekoga na koga ste se mogli osloniti i šta je to što vas je motivisalo?

A (Arijana): To me svi pitaju. To je moja profesija. Moj život i moja profesija su moj izbor i previše sam svjesna toga da bih radila drugačije. Jednostavno sam previše svjesna da je to moj izbor i da nije fer da odustanem. Mislim da smo svi zaslužili da živimo u boljem društvu, zaista jesmo. Pogotovo vi mladi ste zaslužili da živite u boljem društvu, mi stariji poznajemo nešto ljepše, nešto bolje, nažalost vi to nikad nećete upoznati.

Q (Alisa): S obzirom na to da ste pročitali dosta knjiga, da ste zaista jako načitani, koja je to knjiga koju bi nama mladim ljudima preporučili da pročitamo, da nam da motivaciju i otvori neke nove vidike?

A (Arijana): Čitajte Mešu Selimovića, čitajte Ivu Andrića, čitajte Hemingway-a. On je bio novinar, kasnije postao nobelovac. Čitajte Hemingway-a. To je čovjek koji sa pet riječi napiše jednu priču i ostavi pouku.

Q (Tinka): Šta bi konkretno bio vaš savjet ovoj generaciji, na koji način oni u ovim godinama mogu da mijenjaju svijet?

A (Arijana): Da animiraju svoje kolege, da ih je što više. Da svoje obrazovanje ne bacaju ko bisere pred svinje. I da jednostavno shvate da je na njima odgovornost da se ovo društvo promijeni, da ne budu pasivni i ne klonu duhom. Za početak je divno što žele da naprave jedan projekat, a mi stariji da  taj projekat poguramo. Da pokažemo ljudima da postoje divni, mladi, pametni, obrazovani ljudi u ovoj državi, koji žele ostati. Vi nikad nećete imati puno novca. Nažalost novinarstvo ne donosi bogatstvo, ako se odlučite za klasično novinarstvo. Kucajte na vrata redakcija, tražite svoju šansu, čak i ako nije raspisan konkurs. Pogrešno je pitati koliko ću ja novca dobiti za to. U naše vrijeme je postojala praksa da mi besplatno radimo. Bili smo obavezni kroz studij da prođemo radio, televiziju, printane medije, jednu agenciju, koja se zvala TANJUG i Organizaciju udruženog rada. Tada smo se već profilirali šta želimo da radimo, iz te prakse. Kucajte, molite, tražite da nešto radite. Puno će vam značiti kada vi naučite sistem rada, organizaciju rada, kad vidite kako to ide, onda možete svijetlog obraza pokucati u bilo koju kuću i reći: „Ja znam kako se pravi jedan prilog, ja znam kako se pravi priča dajte mi šansu molim vas, da pokušam“. Kad birate priče budite svoji i u srcu osjetite tu priču. Vjerujte da rezultat neće izostati.

Q (Tinka): Koja su najčešća pitanja koja ljudi iz vaše profesije postavljaju na intervjuima za posao?

A (Arijana): Zašto ova kuća? Zašto baš ovdje dolazite? Zašto želite ovdje da učite? To su otprilike pitanja koja će vam vjerovatno postaviti. Recite: „Želim da mi baš vi date iskustvo, da ovdje pečem zanat, da ovdje učim posao“.

Q (Elma): Kad biste počinjali iz početka, da li biste ponovo izabrali novinarstvo ili biste se odlučili za nešto drugo?

A (Arijana): Moja porodica je vjerovala da ću biti doktorica. Ja nikad ne bih s užitkom radila taj posao. Onda su rekli da bi bila dobar advokat. Ja sam se odlučila za novinarstvo i to je za moju familiju bilo grozno. Međutim, oni su kasnije shvatili koliko sam puno i ozbiljno radila svoj posao, koliko je to jedna teška profesija vrijedna poštovanja. Da li bih danas ponovo bila novinarka? Pa bih. Čak bih možda sve isto i ponovila. Ja sam danas u situaciji kad me stvarno ne interesuje tuđe mišljenje. Ako priču osjetim srcem, to je najveće zadovoljstvo. Bez obzira jesu li to male ili velike priče. Prelijepo je kad svojom pričom vratite jednu porodicu u svoju kuću nakon rata. To je nešto ogromno. Ta priča se drugim ljudima činila bezveze, ali to je stvarno jedan lijep trenutak i toj porodici, a i meni kao profesionalcu. Ili kad kažete imenom i prezimenom da je neko kriminalac, da krade pare od izbjeglica. Ljude su istjerali iz svojih kuća, iz svoje domovine, a on uzima njihove pare u svoj privatni džep i ne dozvoljava da im se vrate. Treba skupiti snagu i biti hrabar da javno spomeneš nečije puno ime i prezime. Razumijem da će ponekad biti straha, to je normalna ljudska osobina, ali vremenom će i to nestati. Novinarstvo i rizik su podudarni. Nikad ne možete napraviti dobru priču ako ne rizikujete. Nažalost, ali to je tako.

Q (Tinka): Kad slušamo vijesti ili čitamo novine, u moru raznih informacija, pogotovo u našoj državi, kako prepoznati ko govori istinu, a ko ne?

A (Arijana): Danas imamo društvene mreže koje su najpogodnije za plasiranje lažnih vijesti. Lažne vijesti su svjetski problem, nije to problem samo u Bosni i Hercegovni. Lažne vijesti prate istinitu vijest. One se ne mogu prepoznati na prvi momenat, ali to nije vaš problem. Vaš je problem da pišete prave vijesti kao novinar. Oni kojima smetaju prave vijesti su oni koji plasiraju lažne iz svojih vlastitih interesa. Evo imali smo nedavno izbore. Cijela jedna plejada ljudi je bila zadužena za društvene mreže da bi spinovali, da bi pravili te lažne vijesti. Na kraju se to prepozna, ne odmah, ali dođe sve na vidjelo. Vaše je da pravite vijesti onakve kakve zaista jesu, profesionalne. Da u prvoj rečenici odgovorite ko, šta, gdje, kako, zašto i da animirate čitaoca.

Q (Elma): Mi danas živimo u društvu gdje je nadmetanje imperativ. Kao novinar, sigurno ste se našli u situaciji da zbog integriteta i svog posla ne možete uvijek odgovoriti onako kako biste željeli. Kako da se mi mladi u takvim situacijama iskontrolišemo, kako da se postavimo?

A (Arijana): Morate vjerovati u sebe, imati svoj vlastiti imperativ. Da vam niko drugi ne smije postavljati nikakve imperative. Moj sin dođe isto tako sa nekom situacijom s fakulteta gdje profesori i asistenti svašta govore. Uvijek ga pitam: „Zašto si to dozvolio? Zašto si dozvolio da ti to kaže? Da li se bojiš?“ Treba fino odgovori na takve stvari. Moguće je da ima posljedice, ali on se mora izboriti s tim. Imate divne zakone vi mladi danas, koje ne čitate. Dovoljna je jedna mala kritika i profesor može ostati bez posla. To vi ne znate. Zato morate birati svoje predstavnike, koji će biti vaš glas. Vaša obaveza je da stvarate bolje društvo. Evo sad vas je deset, svako od vas zna barem još deset ljudi, a to je već jedna mala firma koja može biti vrlo uticajna. Morate biti masovni i glasni. Politika je prljava, to znate. Politika je i egoistična, bez obzira koja je. Evo sad imamo formiranje nove vlasti u Sarajevu, ja se nadam da će biti drugačija nego ova prethodna. Ubijeđena sam u to.

Tekst uredila Edna Ovčina.

Leave a Reply

Comments

Powered by Facebook Comments

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

My Youtube channel


Looking for Something?